Da je život u prirodi ono što čovjeku najviše prija i treba, čak kada ni sam nije toga svjestan, pokazala je akcija naših planinara, koja inače nije uobičajena planinarska aktivnost.

Šumsko gazdinstvo „Sokolac“ doniralo je Crkvenoj opštini Sokolac oko hiljadu sadnica bora i smrče, a planinari članovi Društva Boris Vuković, predsjednik društva, Milanko Borovčanin - Romsok, Slobodan Komlenović, Velimir Ninković članovi Uprave društva, Vera Mijatović - sekretar društva, te članovi društva Jadranka Janković, Stefan i Milica Bajagić, Nenad Radović, Nikolina Čolaković, Milica Mirić, Bogdan, Željko i Milomir Komlenović su poželjeli da budu dio uzrastanja nove šume u manastirskoj porti, pa su se, naoružani odgovarajućim priborom i željom da doprinesu manastiru, uputili u Ozerkoviće. Planinari ne bi bili planinari da nisu iskoristili bar malo vremena i protegli noge, i to selom Jova Mijatovića, čuvenog romanijskog travara, šetajući i do njegovog groba. Akcija pošumljavanja, koja je počela nakon poklonjenja u crkvi, bila je odlična prilika onim nešto starijim da se podsjete vremena kada su sa školom odlazili na pošumljavanje, a onim mlađim, koji ne znaju za takve vrste rada,ali prvenstveno druženja, da se upoznaju. Najstariji učesnik, pa još i pjesnik, Milanko Borovčanin - Romsok, ne samo da je kopao uporedo sa momcima, nego je i govorio poeziju.  Jedan od članova Upravnog odbora Društva Veljo Ninković ovom prilikom je bio predsjedavajući član „Veljovevicoteke“, mada mu to mjesto najčešće i pripada, vrijedno je radio, a  ujedno zasmijavao sve redom. Najmlađi momci u ekipi, u skladu sa brzinom koju nosi mladost, ponekad i ne bi iskopali rupu po propisima. (E, tad bi se začuo glas Tita – a znamo svi ko je sokolački Tito – pa, hajde, nemoj Tita poslušati!) Naravno, rupa po propisu ubrzo bi bila iskopana i odmah zasađena, zašta su bile zadužene planinarke. Oci Miroslav i Miloš su bili dobri domaćini pa su pripremili ručak i osvježenje za ovu pomalo neobičnu četu. Izgleda da smo se dopali i kuji Anandi, koja je mirno pratila naš rad, čak je i dozvoljavala da joj se približimo (iako kane korso i nije pasmina koja je povjerljiva prema strancima).

Iza nas je ostao jedan divan dan proveden u prirodi, u druženju; ostalo je četiri stotine zasađenih sadnica, a za one preostale, nadamo se, da će da se pobrine još neka organizacija ili pojedinci. Primjer planinara za društveno koristan rad neka prepoznaju i drugi... Manastirsko imanje smo napustili srećni zbog dobro obavljenog posla i poučeni o snazi jednog od najbitnijih hrišćanskih oružja, koje svaka ličnost može da stekne i ugradi u sopstveni karakter – poučeni smo o snazi pokajanja – upravo u duhu Strasne sedmice, a u susret Vaskrsenju.Do novog pohoda ili zasada: Vedro!